Kratka priča: Zvjezdica koja je učila čekati

Jedne večeri mala Zvjezdica pogledala je nebo prepuno sjajnih zvijezda. Neke su svijetlile snažno i brzo, druge su treperile tiho, ali postojano. Zvjezdica je poželjela biti poput onih najsjajnijih.

"I ja želim svijetliti jače i brže od svih", pomislila je.

Počela je sjati punom snagom, davala je sve od sebe i trudila se biti primijećena. No ubrzo se umorila. Njezino svjetlo je počelo slabiti, a Zvjezdica se osjećala tužno i iscrpljeno. Tada joj se približila jedna starija zvijezda, blaga i mirna. Nježno joj je šapnula:

"Nije važno svijetliti najjače. Važno je svijetliti strpljivo i u svoje vrijeme."

Zvjezdica je zastala. Duboko je udahnula i odlučila usporiti. Prestala se uspoređivati s drugima i počela je sjati onako kako je znala – malim, ali postojanim svjetlom. I baš tada, netko je na Zemlji podigao pogled prema nebu, ugledao malu Zvjezdicu i nasmiješio se. Zvjezdica je shvatila da i njezino svjetlo ima svoju vrijednost.